Opis
Pogledaj dom svoj, anđele obuhvaća razdoblje od prvih dvadeset godina života mladog Eugenea Ganta: djetinjstvo, dječaštvo, ranu mladost. Neke izvanjske radnje, osim obiteljske povijesti u tom određenom odsječku vremena, tu i nema. Otac klesar nadgrobnih spomenika, majka s talentom za trgovinu nekretninama, u Altamontu koji se razvija. Oni su kobno nesložan par: otac je pijanica i neostvarena umjetnička narav, majka škrtica kojoj imetak pomalo postaje preči od obitelji. Djeca su žm·e njihova nesklada i vječitog sukobljavanja: rastući, djeca u sebi nehotice odbacuju roditelje koji im od početka truju život. Eugene je na oca, sanjar s umjetničkim sklonostima, pun emocionalne energije i ambicije, gladan iskustava, osjetljiv, strastven, čist. Takav, on je svjedok svim sramotama i poniženjima koje vidi u obitelji, životnim okrutnostima koje promatra u gradiću, prodajući novine u crnačkoj četvrti. U školi ga oduševljava poezija, odlazi na državno sveučilište. Prijatelj ga vodi u javnu kuću, ponizuju ga bogataška djeca za koju je sveučilište i osnovano, doživljava prve ljubavi, oslobađa se želje da tu, u užem zavičaju, bilo što postigne, pa se nakon smrti oca i svog brata Bena oprašta i s majkom, te odlazi daleko, nastavljajući studije na Harvardu.
Kako izgleda – ništa, a ipak je sve, jer je iz duboke potrebe za svojim unutarnjim otkrićima Thomas Wolfe pisao knjigu koja je i sama otkriće, puna neke neobjašnjive svježine, jaka od svega što je navrlo, stvarana neposredno pri udarcima spoznaje, kao kakva glazbena poema. Neki kritičari stoga i smatraju Pogledaj dom svoj, anđele najlirskijim američkim romanom, a njegove likove, kako se prelamaju u očima mladog Eugenea, skoro mitološkim stvorenjima. Dominantni su likovi roditelja, braće i sestara, tih sazvježđa na dječjem nebu prema kojima se dijete u svom rastu i određuje; lik oca, monumentalan u svojoj nesvjesnoj razdrtosti između alkohola i javnih kuća te mržnje na ženu i citiranja Shakespearea, između privrženosti djeci i skitalačke žudnje da zauvijek odluta u pustolovinu na kraju svijeta s kojim bi se kad-tad trebalo uhvatiti u koštac. U tim amplitudama, između psovke i ljubavi, niskosti i eksplozivne-životnosti sve dok ga ne izgrize bolest, stari se Gant gotovo priviđa kao neki daleki frustrirani rođak Melvilleovog kapetana Ahaba, ali bez hrabrosti da pođe za svojom nemani. Majka Eliza također prenosi na djecu svoju nemoć i rascijepljenost, mržnju zbog promašenog braka pomiješanu s napadajima ljubavi, te krivnju zbog raspadanja obitelji koju dijeli s ocem. Umiranje neke od djece i slom svih osobnih odnosa razvit će u njoj pohlepu za novcem i zgrtanjem imetka – nju je život učio da ljudski odnosi ne vrijede i taj nagon postaje jači od nje.
“Uzmi im sve što možeš”, govorit će studentu Eugeneu brat Ben, taman, unaprijed skršen a ipak hrabar karakter. On je ni ne znajući tražio, poražen prije nego je to shvatio. Htio je naći neki ključ, neka vrata, bilo što, prolaz kojim bi izašao. On sluti da bi mladi Eugene mogao naći taj put i čini sve da ga ohrabri za ono u čemu sam nije uspio. Ben je kao stranac u obitelji, nije priznao usud. Benovom smrću dolazi Eugene do potresne spoznaje da je i sam zauvijek stranac, te odlazi.
Zavitlavši ih sve u koloplet i nakaznih i ljupkih gantovskih strasti, Thomas Wolfe im je podario neku ogromnost: oni se nehotice doimlju poput svađalačkih starih bogova u nekom prvobitnom svijetu. Gledani očima dječaka koji raste, oni i jesu velika bića. Kritičari su, međutim, samo u obrisima ali ipak, u obitelji Gant očitali antički eshilovski arhetip staroga Ganta kao Agamemnona koji je svršivši s ratovanjem došao kući da umre, Elizu kao Klitemnestru, sestru Helen čas kao Elektru, a čas kao Kasandru, dok je glavni lik, Eugene, svojevrsni Orest. Iako je Thomas Wolfe bio književno vrlo obrazovan čovjek, ništa ne ukazuje na to da je Pogledaj dom svoj, anđele planirao kao paralelu Orestiji. Prije će biti da su sve prave arhetipske situacije u svom uzorku iste i da je Wolfe, idući do korijena, dodirnuo u tami duboki zajednički nazivnik.
Objašnjavajući podnaslov, “priču o zakopanom životu” (koji je posudio od pjesnika Matthewa Arnolda), Wolfe je vrlo iluminativno zapisao: “U romanu postoje dva bitna kretanja – jedno prema van, drugo prema dolje. Kretanje na van opisuje napor djeteta, dječaka i mladića za izbavljenjem. za slobodom i samoćom na novoj zemlji… Kretanje na dolje predstavljeno je neprestanim otkapanjem zakopanog života grupe ljudi i opisuje krivulju obiteljskog života – porijekla, združenja, rasapa i iščeznuća”. Taj zakopani život je onaj tajni, nesaznati, kojemu niti jedan od junaka romana nije gospodar.
Simboličan naslov romana Wolfe je uzeo od Miltona, iz njegove Lycidas, a preuzeo je i simboliku. U svojim stihovima Milton zaziva arkanđela Mihajla da svrne pogled kako bi oplakao nesreću na domu. Po nekom unutarnjem kemizmu simbola, taj se Miltonov anđeo stapa s pogledom kamenog anđela koji stoji na ulazu u klesarsku radionicu staroga Ganta: on je jednom u mladosti vidio anđela, talijanski rad iz Carrare, i htio je isklesati nešto slićno ali mu nije pošlo za rukom. Taj njegov anđeo nosio je na “glupom bijelom licu osmijeh mekušne kamene slaboumnosti”. Tako Gantov anđeo lebdi nad recima knjige kao znak zakopane i zatrpane, izvitoperene stvaralačke snage.
Pogovor: Nikica Petrak