O tom je ratu napisano puno analiza, istraživanja i izvješća. Ali pronalaženje odgovarajućih riječi za opisivanje neopisivih, svakodnevnih borbi za život, užasa i straha, jedva da je moguće, i ako barem djelomično želite uspjeti u tome to možete postići samo ako se usredotočite na sudbinu jednog pojedinca. U dodatak tome, teško je pronaći granicu između racionalnog, šturog jezika i načina razmišljanja vojnog povjesničara i sućutnog pristupa biografa kojeg zanima ljudska dimenzija njegovog subjekta.
U srcu ove knjige nalazi se takozvani “snajper”, savršen primjer vojnika koji su u povijesti rata, promatrani mješavinom divljenja i gnušanja, često previđeni i zaboravljeni, ali koji su poduzimali veličanstvene pothvate i često, zahvaljujući svojoj hrabrosti i odvažnosti, spašavali brojne živote svojih suboraca uzimajući neprijateljske živote preciznošću koja je ponekad bila zastrašujuća. Poput još nekih vojnika, nakon rata su morali živjeti sa saznanjem da su oduzeli brojne živote, ne na anonimnoj, nego na osobnoj, jedan-na-jedan razini, gledajući neprijatelja u oči. Gotovo su svi do kraja svojih života duboko u sebi krili te činjenice. Samo je nekolicina bila voljna pričati o svojim iskustvima.
Nakon pedeset godina jedan od najboljih prekinuo je šutnju i u dugom razgovoru sa svojim biografom ispričao je svoje viđenje rata. Taj spomen na specijalni dio vojske služi kao podsjetnik na pravo lice rata, kako on izgleda pješadincu na prvoj crti bojišnice.