Opis
Premda nastale u razdoblju od 1948. do 1952. godine, ove priče jedne od najutjecajnijih austrijskih književnica su bezvremene. Bilo da se događaju danas ili za stotinu godina, za rata ili za mira, na Mjesecu ili na postaji gradske željeznice nekog velegrada, sve se one jasno odvijaju s kraja i prema kraju.
Odavno se bojim spavanja kao da je spavanje smrt. Što je drugo smrt nego propuštanje anđela?
…ima takvih dana-ptica koje su zaboravile odletjeti na jug. Šire svoja svijetla
krila nad gradom i zrak titra od topline… da nema tih zabludjelih ptica, tih
svijetlih prosinačkih dana, ne bi bilo ni onih koji vjeruju u anđele.
Sjedile smo u sobi i soba je bila u kući i kuća je stajala na kugli koja se
okretala, besmisleno se okretala kao pijana. Obje smo mirno sjedile, ali moja
sestra je sjedila još mirnije. Kroz prozor je dopiralo slabo svjetlo lanterne i
klizilo preko njezinih ramena pretvarajući joj pletenice u anđeosku kosu, istu
onu koja se može za malo novca kupiti dolje u trgovini. Bile smo same u kući,
i možda smo još uvijek čekale na neki znak, na šum u zraku.
